Duboko vjerujem da svako od nas ima jako izraženu potrebu za kontrolom. Neko manje, neko više – ali je ona nekako uvijek tu. Valjda nas to uvodi u iluziju sigurnosti kojoj svaki čovjek teži.
Veliki je izazov svaka situacija u kojoj nam ta kontrola izmiče.
Radimo vrijedno, predano, temeljno i naša mjera da smo uspjeli je tu, a onda – samo sklizne. Čini ti se evo je, tu je, super… a ona odšeta milion svjetlosnih godina daleko od nas.
Onda treba da povjerujemo u silne izjave da se sve dešava za naše dobro, da se sve dešava baš onda kada smo spremni i mnoštvo sličnih izjava. Frustrirajuće, zar ne?
Znam, sama sam prošla kroz pregršt ovakvih situacija i još uvijek prolazim. Baš je ovo prihvatanje neprihvatljivog najveći izazov u radu na sebi.
Moja mentorka je uvijek govorila “Onda kada savladaš ovu lekciju, našla si ključ svog uspjeha!”.
To je osjećaj predaje, vjere da Svemir zna bolje. Dosta izazovno za mene, a vjerujem i većinu. Tu dolazimo do momenta kada se poznaju junaci, kada nisu sve kockice sjajno posložene, a ti treba da ostaneš mirna, sa punom vjerom da je ovaj ishod sada najbolji po tebe i da te još sjajnije stvari od ove čekaju.
Iz pozicije neizdrža je to zaista izazovno postići.
I šta treba da uradiš? Da neizdrž prevedeš u izdrž.
Dođe trenutak kada tvoje jačanje vjere, rad na duhovnoj i mentalnog higijeni, zahvalnost za svaki izazov koji ti je dat dođu na svoje. Najednom vidiš širu sliku. Da, tako je trebalo biti! Kako otriježnjujuće!
Volim o svim svojim životnim izazovima da pričam vrlo otvoreno, posebno sa ljudima sa kojima radim. Smatram da je to najbolji pokazatelj mene kao živog bića, sa svim svojim manama i vrlinama, borbama i pobjedama , uspjesima i neuspjesima (iako ovi termini previše grubo zvuče).
Da, ja sam ista kao i ti. Kao i svaka druga žena na ovoj planeti.
Sa jedne strane nježna, tanana duša, uplašena. Sa druge strane hrabra, avanturistički nastrojena žena. Žena modernog doba. Žena sa svim svojim malim slomovima na dnevnom nivou, ali i svim svojim malim pobjedama.
Sve smo mi iste, čarobne baš takve kakve jesmo.
I to nije floskula, to je istina u svoj svojoj punoći i lakoći postojanja.
Baš onda kada ti se čini da talas neizdrža te preplavljuje, baš tada, draga moja, treba da usporiš.
Što bi jedan moj prijatelj rekao “Požuri polako”.
Vjeruj mi, brže ćeš stići ako tabaš svoju životnu stazu sa lakoćom, uživajući u svakoj njenoj krivini, u svakom kamenčiću na koji spotakneš, ne dozvoljavajući sebi da podliježeš silnim To Do listama, obrascima TREBAM i MORAM, već se krećeš lagano. Svoja. Autentična. Noseći svoju istinu, sve one male radosti (iako smatram da nijedna radost nije mala), usklađena sa sobom, a onda i sa cijelim svijetom. Jer samo to je važno. Baš ništa drugo.
Jer samo onda kada si sebi ok, ok si baš cijelom svijetu.
A kako da znaš da je neizdrž postao takav da te može ugroziti?
Tebe, tvoje odnose, tvoje zdravlje.
Lice ti se steže, tijelo ti treperi od neprijatnosti, gubiš svoj divni osmijeh sa lica, koža ti se mijenja, disanje ti se ubrzava, čula zatupljuju, raspoloženje varira, ne spavaš spokojno, imaš česte glavobolje, gubiš volju, zatvaraš se u sebe. Izoluješ se od cijelog svijeta, izoluješ se od same sebe. Sve si dalja sebi, sve si dalja od onoga što veseli tvoju dušu. Ovo najčešće prate i poremećaji u ishrani, ali i mnogi drugi poremećaji. Mnogo je tu simptoma.
Narušavaš svoj balans, praviš ozbiljne blokade unutar svog tijela, gajiš emocije niske vibracije. Svaka ta potisnuta emocija se veže za određeni tvoj organ. Grli ga i kupa u moru nezadovoljstva.
Remetiš protok energije kroz svoje energetske centre, tijelo te opominje. Javlja se glavobolja, tu je osip na koži, tu je bronhitis… A šta ti radiš draga moja, ignorišeš!
Malo po malo, korak po korak, dijagnoza je tu. Bolest je ništa drugo do puki pokazatelj nesklada u nama.
Zato, kada osjetiš da je postalo nepodnošljivo, a ti se samo skloni sebi sa puta.
Povuci se. Uspori. Uzmi pauzu. Da li je možeš priuštiti? Da i uvijek, poenta je samo da li je istinski želiš.
Jer, jedino ćeš iz tišine čuti potrebe svoje duše.
Zapitaj se šta je to što te veseli da radiš. Istinski, ono što budi razragano dijete u tebi.
Možda plivanje u moru po kiši, skakanje po lokvama vode, možda sjedenje na klupi u parku, možda igranje po stanu uz zvuke omiljenog benda? Šta god.
Kada osvijestiš šta je to radi ga bez zadrške, hrani se radošću, pojačavaj je. Tako ćeš probuditi svoju dušu, daćeš joj dašak života. Samo to joj je trebalo.
Ono što je uvijek dobar izbor jeste detoksikacija tijela.
Kakav način detoksikacije biraš stvar je tvojih ličnih afiniteta i mogućnosti.
Sjeti se da svoj meni uvijek možeš obogatiti unosom voća i povrća. To ne iziskuje nikakve napore. Ispuni koloritima svoj tanjir. Igraj se. Pravi čorbe, salate, smutije, sokiće. Biraj vesele boje, biljke su sjajan saveznik. Pune su hlorofila i kiseonika, a tebi je sada baš to i potrebno.
Na kraju, samo diši. Osvijesti svoj dah, svaki svoj udah i izdah. Postani svjesna talasa vazduha koji obskrbljuje tvoje disajne organe, ulazi duboko u tvoj abdomen i snabdijeva baš svaku ćeliju tvog dražesnog bića. Miluje te iznutra. Diši, ispravi leđa, povuci ramena, samo diši. Probudi svoje biće, probudi sebe. Energizuj se.
Samo 5 minuta ove dnevne prakse u kojoj osviješćuješ svoj dah i pratiš udah i izdah, pomoći će ti da umiriš svoj um. Radi je predano, kontinuirano. Jer kontunuitet te uvodi u disciplinu, a disciplina te vodi ka boljitku i rezultatu.
Sjeti se, važno je da živiš život, a ne njegovu iluziju.
Ako želiš da radiš sa mnom na uspostavljanju zdravih navika, da naučiš kako da prihvatiš i zavoliš sebe i svoje dražesno tijelo i pronađeš pravu ishranu za tebe, piši mi na:
info@vanagojkovic.com