Prije tačno godinu dana sam napustila svoj siguran, kompanijski posao I zakoračila u „nepoznato”.
U tih godinu dana sam naučila toliko toga o sebi, što nisam za prethodnih 37.godina svog života. Suočila sam se sa sobom i oslobodila sebe forme u kojoj „moram unovčiti svoju diplomu“, „naći siguran posao“, u kojoj moram ispuniti očekivanja materijalnog svijeta….Po prvi put u životu sam počela da prihvatam (i taj proces još uvijek traje) da ja ništa ne moram, a sve mogu. I taj osjećaj je tako oslobađajući.
Prije toga sve stvari izvan mene su bile odlične. Dobar posao, stabilna kompanija, odlična zarada, odabrano društvo, disciplina, putovanja svuda po svijetu, sopstveni stan, razonoda, porodica na okupu, zdravlje…
Znate onaj momenat kada shvatate da je sva vaša sreća kreirana izvan vas?! Svako oko vas govori koliko ste ustvari srećni i zaista, spolja gledano, sve djeluje kao idealno. A vas nešto žulja, nekako se stalno pitate šta je poenta ovog života i osjećate da nešto nedostaje. Nešto što nema veze sa spoljnim, fizičkim svijetom, nedostaje vam nešto iznutra, onaj osjećaj spokoja i radosti.
I to pokreće lavinu previranja u vama….
Onda se dešava ono suočavanje sa društvenim dogmama, „Drži se tog posla, ne budi luda.,”Znaš li koliko ljudi danas ne može da obezbijedi sebi ono što ti možeš“, „Ti misliš da je život idealan?“, “Imaš 37. godina, kako ćeš sada da krećeš ponovo od nule?“, “Teška su vremena, danas niko ne napušta posao“….mogu do sutra da vam pričam šta su mi sve govorili. I pomisao na to mi je stvarala ogromnu količinu straha, strah zbog svega onoga što slijedi kada se iz te ušuškanosti otrgnete i počnete tragati za sobom.
Ova previranja su u meni počela bar godinu ipo dana prije no sam smogla snage da donesem tu famoznu odluku. Da napustim svoju sigurnost, bez ikakve back up opcije. Odlazila sam svakodnevno u sredinu u kojoj sam se gušila. Nigdje se nisam pronalazila, suočavala sam se konstantno sa negativnim pogledima na život i biznis, sa svojeglavošću pojedinih, sa malicioznošću, živjela sam kao u španskoj seriji. I to onoj niskobužetnoj. U kojoj je scenario takav da trebate na dnevnom nivou da “spašavate glavu”. To je vaš osnovni zadatak. Da sačuvate obraz i energiju u sebi, jer paljba niskih udaraca i nezdravih međuljudskih odnosa vreba od momenta kada zakoračite u dvorište kompanije.
Iz ove pozicije sada se pitam kako sam to mogla uopšte tolerisati, zona komfora je zaista čudo. Čak i kada vam je toliko loše u njoj ipak vam je poznata, taj bol kojim se redovno dopingujete vam je očekivan i prihvatljiv. Jer vam je poznat, već ste nekako naučili da se nosite sa njim.
Odlazila sam danima, mjesecima na posao sa smišljenom pričom kako da dam otkaz. I stalno bih se vraćala kući grleći svoje nezadovoljstvo i nemogavši prevaliti to preko usta. Sva ta nezadovoljstva u vama stvaraju najveće blokade na energetskom nivou, muti vam se svijest, gubite se u svom tom neprihvatanju, počinjete ta nezadovoljstva da projektujete i na ostale segmente vašeg života, gubite moć nad sobom, razboljevate se…upadate u ambis.
Izvukla sam se iz tog ambisa prije no što sam uopšte dotakla njegove najmračnije dubine.
I onda sam zakoračila u nepoznato. Zvuči kao fraza, ali zaista, najljepše stvari počinju da se dešavaju upravo onda kada se otrgnete od sigurnosti. Kada se pustite.
Tada kreće vaša detoksikacija. Čistite se iznutra. Dopuštate sebi da budete van formi, dozvoljavate sebi slobodu da živite u potpunoj prisutnosti. Odbacujete svoje staro JA i kreirate novo, ono JA koje želite biti. Nije vam potreban posao, nisu vam potrebni ljudi, nisu vam potrebni partneri i putovanja da bi potvrdili sebi sebe.Onda kada dozvolite sebi da definišete ko ste zapravo vi, bez svih tih obilježja spoljašnjeg svijeta, i kada vam se dopadne ono što ostane, kada znate da vi vrijedite bez obzira na posao koji radite, auto koji vozite ili partnera kojeg imate, kada prekinete tu svoju emocionalnu zavisnost upravo tada počinje vaš trenutak istinske slobode i shvatanja života. Ne treba vam nikakva potvrda, vi osjećate radost i bez toga, vi ste naučili lekciju. Jer ako ne poznajete istinskog sebe kako možete očekivati da vas drugi prihvate onakvim kakvi ste zaista, jer ni vi ne znate ko ste zapravo.
I zato su „Mnogi pozvani, a rijetki odabrani“. Svi mi imamo mogućnost da upoznamo istinskog sebe, ali kako Skot Pek kaže to je zaista Put kojim se rijeđe ide.
Tako sam stvorila novu sebe, novi biznis I novo okruženje, jer sam se usudila suočiti sa sobom, napustiti zonu sigurnosti, probuditi svoju kreativnost I potvrditi svoju istinsku vrijednost.
Mi smo ti koji se opredjeljujemo da li ćemo živjeti ili samo preživljavati. Ja sam ipak odabrala život. I prigrlila sam ga. I sada znam da baš sve mogu….
Ukoliko želiš da zakažeš individualni rad sa mnom možeš me kontaktirati na +382 67 207 194 ili mi piši na info@vanagojkovic.com. Koučing se odvija on line, putem skype-a. Prva konsultacija je besplatna.
Zabranjeno je kopiranje ovog sadržaja bez dozvole autora.